Autor Tema: Sergej A. Jesenjin  (Pročitano 1543 puta)

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Sergej A. Jesenjin
« poslato: Septembar 22, 2016, 18:28:16 »
Sergej A. Jesenjin





Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин) (Konstatinovo, 3. listopada 1895. - Lenjingrad, 28. prosinca 1925.), ruski pjesnik.



U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Kasnije se odao boemskom životu, oženio se balerinom Isadorom Duncan, a u jednom petrogradskom hotelu je razrezao lijevu ruku i vlastitom krvlju napisao pjesmu "Do viđenja prijatelju, do viđenja". Iste noći počinio je samoubojstvo objesivši se o cijev centralnog grijanja.


Stvorio je pjesništvo posvećeno selu i prirodi, s mnogo metafora koje crpi iz seoskog života i vjerovanja. Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.


Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. "Ne mogu ih zaustaviti", "to je kao navijeni stroj", govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealističnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja. Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost ga muči, on bi htio vječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opraštajući se sa životom, on u njima, tonom intimnosti, uzbudljivih osjećanja ,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osjećanja. U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoći: "kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže Anatoly Mariengof, "Jesenjin pije", riječi su zvučale kao "udarci malja" i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.


Navečer 23. prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i kupi sve svoje stvari. Stiže u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove. Bolesno uznemiren, Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen. U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, naročito navečer. Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.


Njegovo stanje se pogoršavalo, i on je ujutro 27. prosinca, nemajući tinte - kako je sam pričao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena. To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju", predani navečer mladom pjesniku V. Erlihu, koji ih zaboravio pročitati i zavirio je u njih tek kasnije.


Navečer 27. prosinca, u stanju jake potištenosti, i duševnog nemira, poslije ponoći izmedu noći 27. i 28. prosinca 1925., počinio je trostruko samoubojstvo: presjecenjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.


Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.



Breza 1913.
Jesen 1914.
Pjesma o keruši 1915.
Mangup 1919.
Ispovijest mangupa 1920.
Ja sam posljednji pjesnik u selu 1920.
Molitva za umrle 1920.
Pugačov 1921.
Pismo majci 1924.
Kafana Moskva 1924.
Ispovijest mangupa 1924.
Tko sam, što sam? 1925.
Snježno polje 1925.
Crni čovjek 1925.
Kačalovljevom psu 1925.
Do viđenja, prijatelju, do viđenja 1925.

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Odg: Sergej A. Jesenjin
« Odgovor #1 poslato: Septembar 22, 2016, 18:28:59 »

O glupo srce


O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća, tek prosjak se kobi sjeća…
O, glupo srce, ne tuci!
Meseca žute šare krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!
Nekad smo prava deca, i plač i smeh odjednom: dok neki večito jeca, radost je suđena jednom.
O, glupo srce, ne tuci!
Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni, ovde, u krilu drage.
Života varka ne uspi.
Možda će i nas otkriti usuda lavinska struja, na našu ljubav odvratiti pesmom k’o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Odg: Sergej A. Jesenjin
« Odgovor #2 poslato: Septembar 22, 2016, 18:29:45 »

Čežnja


Utkala u jezero zrake rujna zora.
Kroz zvonjavu tetrebi jecaju sa bora.


Plače negde žunja, u duplji se krije.
Samo ja sam veseo - do plača mi nije.


Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,
sešćemo uz naviljak pored stoga žuta.


Ko cvet ću te skoliti poljupcima ludim,
bezumnom od radosti nikad se ne sudi.


Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,
odneću te pijanu u žbunje do dana.


Neka plaču tetrebi i neka romore,
grca čežnja vesela u rumeni zore.

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Odg: Sergej A. Jesenjin
« Odgovor #3 poslato: Septembar 22, 2016, 18:30:11 »

Cveće mi veli


Cveće mi veli - zbogom ostaj,
i krunice sve niže sleću:
Njeno lice i rodni kraj
da nikad više videt neću.


No, što ću, draga, i što znam!...
Ja videh njih i zemlju ovu,
i samrtnički drhtaj sam
primiću kao miloštu novu.


I zato što cilj, celoga veka,
postigoh iduć s osmehom zdravlja -
ja i sad stalno tvrdim, bez jeka,
da se u svetu sve ponavlja.


Nije l' svejedno - drugi će doći,
tuga rastužit otišlog ne sme.
Ostavljenoj dragoj u tihoj noći
drugi će lepše pružiti pesme.


I prateć pesmu dušom žene,
draga uz drugog dragog, sred slavlja,
setiće se možda i mene,
ko cveta koji se ne ponavlja.

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Odg: Sergej A. Jesenjin
« Odgovor #4 poslato: Septembar 22, 2016, 18:30:55 »

Dovidjenja


Doviđenja, dragi, doviđenja;
ti mi, prijatelju, jednom beše sve.
Urečen rastanak bez naseg htenja
obećava i sastanak, zar ne?


Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umreti nije nista na ovom svijetu nova,
al ni ziveti bas nije novije.

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Odg: Sergej A. Jesenjin
« Odgovor #5 poslato: Septembar 22, 2016, 18:38:26 »

Haljina bela


Haljina bela, purpurna traka,
latice kidam dozrelog maka.
Slavlje u selu poput oluje,
u kolu njena pesma se čuje.


Secam se, minu uz podsmeh blagi:
„Lep si, al’ nisi mog srca dragi.
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
a moje drugi miluje vlasi.“


Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
dok pesma ječi i vino peni.


Srećnik, jer on je bestidnik mali,
njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
ona se meni u lice smeje.


Haljina bela, purpurna traka,
latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
zalud jer ona nije za mene.

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Odg: Sergej A. Jesenjin
« Odgovor #6 poslato: Septembar 22, 2016, 19:08:00 »

Kapljice


Kapljice biserne, kapljice prekrasne,
kako ste lepe uz zlaćani sjaj,
i tužne kako ste, s jeseni prekasne,
na crnom prozoru, uz vetra laj.


Veseli ljudi, dok ne znate stradanja,
kako ste drugima veliki tad,
i kako jadni ste u mraku padanja,
niko vam ne može smiriti jad.


Kapljice jesenje, kako vi sputate
i teškim tugama duši naudite,
klizite tijano, oknima lutate,
kao za veselim nečim da žudite.


O, ljudi nesrećeni, bolom ubijeni,
s tugom u duši, dok vek svoj trajete.
Često dozivate, kao opijeni,
minule časove u koje stajete.

Van mreže Morgana

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Thank You
  • -Given: 3089
  • -Receive: 7351
  • Poruke: 8908
  • Ugled: +9229/-0
  • elektronske cigarete
Odg: Sergej A. Jesenjin
« Odgovor #7 poslato: Oktobar 12, 2016, 19:01:09 »
...

Ruke drage


Ruke drage - labudova par,
u sred zlata moje kose rone.
Ne, ljubavni nikad neće žar,
u pjesmama čovjeku da klone.


Nekad davno ja to pjevah već,
i ponovo sad pjevam o tome,
jer nježnošću zadojena riječ
u najdubljem diše biću mome.


Ako dušu sprži strast do dna,
srce će ti zlatni biti kamen.
Teheranska neće luna ta,
pjesmi mojoj da udahne plamen.


Ne znam kako da kroz život prođem,
da me skrha nježnost mile Šage.
Ili star da svoju dušu glođem,
jer mi pjesma više nema snage.


Sve na svjetu svog se drži pravca.
Nečem sluh je, nečem pogled sklon.
Kad je loša pjesma Persijanca,
znači nije iz Širasa on.


A za moje pjesme, neprestano,
govorite svjetu čudnu stvar:
Čudesne bi bile, al me rano
upropasti labudova par.